Smije li ŠAMAR biti odgojna mjera?

Svi se vjerojatno slažemo da šamar ne može, ili barem ne bi trebala, biti odgojna mjera, no pazite sad ovu situaciju koja se nedavno dogodila . . .

FOTO KAportal

Ukratko - mladić je pokazivao srednji prst i vrijeđao policajce, čime je izazvao njihovu reakciju.

“Policijski službenik je prema 19-godišnjaku uporabio tjelesnu snagu i sredstva za vezivanje radi sprječavanja mogućeg bijega", kažu u policiji.” - KAportal

Eh, sad . . . ako pogledamo komentare, uglavnom su puni podrške prema policajcu. Smatraju da je dao primjerenu odgojnu mjeru koju su roditelji zaboravili dati kada je trebalo, odnosno kada je bio dijete i kada ga je trebalo naučiti poštovanju i pristojnom ponašanju. No, može li se to postići šamarom?

Odgoj polazi od doma

Svako dijete odgaja se drugačije i neće na svakom djetetu “paliti” iste odgojne metode. Uvijek je prvi razgovor u kojem se djetetu jasno i glasno treba reći “NE”, zaustaviti ga u neprimjerenoj radnji, preusmjeriti mu fokus i općenito raditi na samoregulaciji emocija i opće prihvatljivom ponašanju koje društvo prihvaća. Ono što pritom isto ne smijemo zaboraviti, a što ima najveći utjecaj na razvoj malog čovjeka je UČENJE PRIMJEROM. Dijete će, htjeli-ne htjeli, pokupiti naša ponašanja, odnos prema drugima, bonton, radne navike . . . Upit će kao mala spužva što više može od onih koji s njim u ključnom periodu djetinjstva - predškolskom i ranom školovanju, s njime provode najviše vremena. 

Djecu bi najvećim dijelom trebali odgajati roditelji, no neke odgajaju prijatelji/ekipa, neki učitelji, a sve više njih youtuberi i influenceri. 

Moje pitanje je gdje su roditelji? Što rade? Zašto ne razgovaraju sa svojom djecom? Zašto ne provode kvalitetno vrijeme i ne druže se sa svojom djecom? Zašto neke pojedince odgaja “ulica”? Zašto neke odgajaju učitelji? 

Ne znam tko je mladić iz članka i kako mu je izgledalo djetinjstvo, ali sigurno je najmanje kriv za to što je odrastao u osobu koja ne zna bolje od ovoga. Nije naučio drugačije, a o razlozima i analizama možemo razglabati do prekosutra. Da se razumijemo - kriv je i odgovoran, ali ne stavljam na njega apsolutno svu krivicu ovoga svijeta.

Što je uopće uvreda?

U Kaznenom zakonu uvreda je kažnjiva, no koja je definicija uvrede? . . . jer, moramo biti svjesni da se svatko može uvrijediti na bilo što i bilo kada. Kada je nešto uvreda, a kada nije? 

Na portalu Hrvatska enciklopedija možemo pronaći definiciju uvrede kao nedopuštenu usmenu ili pisanu izjavu, gestu ili bilo kakvo drugo ponašanje kojim se izražava nešto negativno o drugoj osobi pa se time vrijeđa njezina čast, ugled ili dostojanstvo. 

Što ako uvreda sadržava istinit sadržaj? Zar ne smijemo izgovoriti činjenicu iako možda nije ugodna za čuti? Prema građanskom pravu, “uvreda može imati i istinit sadržaj, a ako je neisitinita sadržaja, smatra se uvredom samo ako je učinjena bez prisutnosti trećih osoba”. Inače je riječ o kleveti.

Što bi bilo da je na mjestu policajca učitelj?

Bilo je već slučajeva kada su učitelji punili naslovnice svojim neprimjerenim reakcijama fizičkog karaktera i svaki put bi bio ogroman skandal. Jasno je zašto - od učitelja se očekuje izvanredna profesionalnost. Problem je što ta profesionalnost podrazumijeva apsolutnu nemoć u slučaju nasrtaja učenika ili roditelja. Postavlja se pitanje smije li se učitelj uopće braniti? Što smije, a što ne smije napraviti? Kada nešto smije, a kada nešto ne smije napraviti?

Ne znam znaju li ovo svi, ali učitelji su Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, koji je Hrvatski sabor donio 2019. godine, dobili status službene osobe. Ako ćemo citirati dio Zakona, status “dobivaju i radnici koji obavljaju poslove iz djelatnosti odgoja i obrazovanja.” U prijevodu, učitelji su ovime dobili pojačanu kaznenopravnu zaštitu.

Kada bi učitelj kao službena osoba dobio uvredu, znači da bi ta osoba mogla kazneno odgovarati samo ako postoji dokaz u obliku treće osobe koja je tome svjedočila. Ne bi bila loša praksa da učitelj ne komunicira s roditeljima 1 na 1, već da je uvijek u prisustvu nekoga iz stručne službe. Razgovori bi tako bili kvalitetniji, odnos profesionalniji, a i doprinijelo bi transparentnosti cijelog tog odnosa.

Teško je ne reagirati kada se osjećamo uvrijeđeno, no treba li opravdati šamar djetetu ili roditelju koji nam je pokazao prosti prst i vrijeđao nas? Kako bi izgledalo kada bismo se svi šamarali svaki put kada nam se ne bi svidjelo nešto što bi netko rekao o nama? Ne moram o tome ni pisati.

Ono što nam svima preostaje je na trenutak stati i razmisliti. Često dopuštamo da nam vlastiti ego prevlada jer “mi to ne zaslužujemo” ili osjetimo da nas se ne poštuje iz nekog razloga. Gdje bismo došli kada bismo vjerovali svakoj izgovorenoj uvredi ili u najmanju ruku kritici koju nam netko uputi? 

Svakako takav jedan šamar neće "poluodrasloj" 19-godišnjoj osobi promijeniti mišljenje o nečemu. Dovoljno je velika i već definirana osoba da bi ju “baš tvoj” šamar preodgojio. Samo ćemo u njoj izazvati još veći bijes i nemir. Zašto mislimo u tom trenutku da smo mi taj “spasitelj” koji će unijeti pravdu u ovaj svijet? Neće, i upravo zato je totalno nepromišljeno i bez veze ikoga šamarati. Ako je dijete to koje bismo častili šamarima, jedino što ćemo postići je loše sjećanje, loša emocija, loš odnos. Često čujem: “Kada sam ja bio mali, nije mi palo na pamet da takvo nešto napravim. Znao bih što me čeka doma.” U redu, jasno. Stvarno odlično zvuči odgoj utemeljen na strahu prema vlastitim roditeljima u kojima bi svatko trebao imati sigurno utočište i podršku. I zato . . . posebnu sreću u životu želim onima koji su uvjereni u to da će šamarom riješiti sve probleme ovoga svijeta, a pritom preskočiti sve ono drugo što još nisu ni probali.

S obzirom na situaciju s mladićem koji je ukrasio nekoliko naslovnica time što je pokupio šamar od policajca, pitanje koje bi se trebalo postaviti je sljedeće: Kakva treba biti uvreda da bi uistinu netko zaslužio šamar? Kada se onda uopće treba dogoditi? Tko će uopće odlučivati kada je poželjna i opravdana mjera? Problema je milijun ako bismo ovo uveli u praksu na dnevnoj bazi.

A druga strana priče?

Ipak, sve ima barem dvije strane priče. Argumentacija je uvijek dvosmjerna pa ajmo ne biti pristrani, već pokušati razumjeti i drugu opciju. Manje popularan stav je svakako taj da je šamar dobra odgojna mjera. Naime, čak sam upoznala više osoba koje je šamar “vratio na tvorničke postavke”. Sami to kažu. Ono što je ovdje važno spomenuti je to da je taj “dobroćudni” šamar u ulozi ultimativne kazne/sankcije bio jedanput u 10 godina, odnosno onda kada se linija prešla u onoj mjeri u kojoj nije postojala druga opcija.

Dakle, šamar nije bio redovita odgojna mjera kojom su roditelji izlazili na kraj sa svojom djecom, već istinska alarmantna intervencija koja je svima dala do znanja koliko je sati. Možemo li takav šamar jednako osuđivati kao i onaj koji se događa redovito u “šamaračkom” odgojnom stilu roditeljstva?

Pritom, moramo odvojiti taj "dobroćudni" šamar kad se radi o malome predškolskom djetetu i kad se radi o tinejdžeru. Tinejdžer je u stanju preispitati svoje ponašanje i postupke te racionalizirati situaciju. Mala djeca su čista suprotnost.

Iako spomenuti šamar ne bi pripadao u kategoriju redovitog odgojnog stila, za malo dijete može stvoriti ogromne negativne posljedice. Takvim postupkom ne utječemo na popravljanje nepoželjnog ponašanja, već zapravo pogoršavamo situaciju. Šamarom pokazujemo malome djetetu da na takav način treba izlaziti na kraj s drugima, što svakako nije dobro. Ponavljam da su djeca spužve koje upijaju ponašanja odraslih. Ako odrasli dijele šamare, dijete će ih isto dijeliti. Osim toga, jednoga dana će smatrati da je okruženje u kojem na njih fizički nasrne partner/poslodavac/prijatelj "zdravo okruženje" . . . a to rađa novi spektar problema.

Mala djeca ne znaju regulirati svoje ponašanje i to je normalan tijek razvoja. Njihov zadatak je da isprobavaju, testiraju, istražuju - uče. Mi odrasli smo ti koji ih moramo podučiti društveno prihvatljivom ponašanju. Moramo ih naučiti slijediti društvene norme, a da ih pritom i sami ne kršimo. Djeci moramo biti dobar primjer kako bi jednoga dana bili dobri ljudi!

Sada imamo obje strane priče pa vas ostavljam s vašim mislima . . . 

Lp,